Uvod u planinarenje

Planinarenje je vrlo širok pojam koji obuhvata gotovo sve čovjekove djelatnosti vezane uz kretanje i boravak u planinama. To nije besciljno lutanje po nepristupačnim zabitima i osvajanje vrhova s kojih će planinar ionako ubrzo morati sići, već način i stil života, čitav niz aktivnosti koje savremenom čovjeku život čine zanimljivijim, zdravijim i nadasve ljepšim.

Odlazak u prirodu, druženje i kretanje na čistom planinskom zraku predstavlja aktivan oblik odmora koji planinara ispunjava osjećajem zadovoljstva i novim doživljajima. Premda planinarenje fizički iscrpljuje, ono nas istovremeno obogaćuje i osvježava novom emocionalnom energijom, koja nam je prijeko potrebna za život u ljudskoj zajednici i njenoj često suviše sivoj svakodnevici.

Bavljenje planinarenjem razvija mnoge dobre osobine: snalažljivost, hrabrost, požrtvovnost, prilagodljivost, fizičku izdržljivost, društvenost, smisao za razumijevanje ljudi i prirode. Planinarenje se temelji na zajedništvu, na uzajamnom djelovanju s ciljem svladavanja prirodnih, ali ujedno i vlastitih psihofizičkih »prepreka«. Prema tome, bavljenje planinarenjem poboljšava čovjekovo zdravlje, kako fizičko, tako i psihičko.

Planinarenje je sport !

Šira definicija da je sport oblik kulture zasnovan na tjelesnoj aktivnosti kojoj je cilj poboljšati zdravlje potpuno obuhvaća planinarenje. Iako ne sadrži nadmetanje, planinarenje ima sva sportska obilježja i dodirne tačke s drugim sportovima. Ono ima učinak na zdravlje, a od čovjeka traži dobru tjelesnu aktivnost, tjelesnu spremnost, izdržljivost, samodisciplinu, timski rad, pa i ovladavanje posebnim vještinama. U organizacijskom smislu planinarenje je sport. Temelj za definiranje planinarenja kao sporta predstavlja Nomenklatura sportova Olimpijskog odbora. Međunarodna klasifikacija sporta (SportAccord) također obuhvata planinarenje i prateće discipline, a okvir za planinarsko djelovanje u našoj zemlji nalazi se u Zakonu o sportu.

Nažalost, čak i pojedinim planinarima svojstveno je nezdravo vrednovanje planinarskih podviga. Takvi obično jurišaju na Mont Blanc samo zato da bi se po povratku mogli hvalisati svojim uspjehom, a ne znaju ni nabrojati iduća tri najviša europska vrha. Ne umanjujući vrijednost njihovih podviga, treba istaknuti da nije vredniji planinar onaj koji se popeo na viši i teži vrh, već onaj koji iskreno voli i poštuje planine i planinarenje.

Kod nas ne postoji jasna granica planinarenja i izletništva, što često rezultira poistovjećivanjem izletnika i planinara, najčešće s argumentom da se i jedni i drugi kreću po prirodi željni užitka. No, za razliku od običnog izletnika, planinar vlada teoretskim i praktičnim znanjima o kretanju i boravku u planinama, a odlascima u planine pristupa organizirano i osmišljeno. Formalno je planinar svatko tko ima važeću planinarsku iskaznicu, no u praksi je planinar onaj tko redovito ide u planine, čuva ih i štiti, te posjeduje određeno planinarsko iskustvo stečeno sudjelovanjem na planinarskim izletima.

Kako započeti planinariti ?

Većina ljudi koji započinju planinariti obično već posjeduje neka iskustva i predodžbe o planinarstvu stečene na lakšim izletima u bliže planine. Kada čovjek dobije volju da se odlascima u prirodu posveti organiziranije i poželi upoznati nove ljude, najbolje je da se uključi u neko planinarsko društvo. Pristup u planinarska društva je slobodan i u većini slučajeva novi su članovi rado primljeni. Međutim, nije se svima lako uklopiti, budući da u društvima u pravilu već postoje formirane družine. No, nakon sudjelovanja na nekoliko društvenih sastanaka, a zatim i nekoliko izleta obično razlika između starih i novih članova nestaje.

U početku nije nužno nabaviti svu opremu. Oprema se nabavlja i upotpunjuje postupno, kao i planinarsko iskustvo.

Opasnosti planinarenja

Baš kao i svaka ljudska djelatnost i planinarenje nosi svoje opasnosti. Opasnosti u planini mogli bismo razdijeliti na objektivne i subjektivne. Dok objektivne opasnosti NE ovise o nama, subjektivne se događaju zbog krivih procjena, neispravne opreme, nedovoljne pripremljenosti ili nepažnje, pa se mogu i spriječiti. Ne treba biti zaplašen opasnostima, jer to nepotrebno otežava normalan život, ali treba biti svjestan svega što nam prijeti i učiniti potrebne mjere zaštite. Predosjećaš li opasnost, ne srljaj u nju! U planinu nikad ne idi sam, jer ti u slučaju nesreće nema tko pružiti pomoć! Planinarenje je društvena, a ne individualna aktivnost; samo je doživljavanje individualno. Krajnji cilj svakog tvog izleta neka bude sretan povratak kući!

Objektivne opasnosti

Vremenske (ne)prilike čest su uzrok nevolja u planinama, bilo da se radi o kiši, snježnoj mećavi, tuči, orkanskom vjetru ili magli. U slučaju nevremena treba se što prije domoći najbližeg zaklona i u njemu ostati dok nevrijeme ne posustane. Valja pritom znati da pred grmljavinskim nevremenom osamljeno drveće, uski grebeni, vrhovi, stijene i druga mjesta izložena munjama nisu dobar zaklon. Međutim, domogavši se konačno kakvog-takvog zaklona, ljudi se obično osjećaju spašenima, a zaboravljaju da je bitno sačuvati tjelesnu toplinu i spriječiti pothlađivanje odnosno smrzavanje! Smrzavanje je, uz poskliznuća, najčešći uzrok stradavanja u planinama, a zapravo je posljedica neznanja ili neopremljenosti, odnosno može se spriječiti. Toplina tijela najbolje se čuva kretanjem, a u mirovanju tako da tijelo pokrijemo astrofolijom ili većim brojem slojeva odjeće (toplinu čuva zrak između slojeva!).

Osim nepovoljnih atmosferilija, treba se čuvati i od sunca, a pogotovo od vrućine i prevelike količine UV-zraka. Zatiljak, glavu, ramena i oči zaštiti od sunca i izbjegavaj uspone za najvećih podnevnih vrućina!

Kamen ili lavina koja pada brzo postiže veliku brzinu i dobiva strahovitu snagu, koja lako može ubiti čovjeka ako joj se nađe na putu. U slučaju odrona iznad tebe treba reagirati strelovito; pogledati odakle dolazi kamen i naglo odskočiti u stranu. Hodajući treba paziti gdje stajemo i izbjegavati nestabilno kamenje, koje bi se moglo odroniti na nekoga ispod (uostalom, ni tebi nije svejedno hoćeš li se strmoglaviti niz padinu). Izbjegavaj kršljive stijene i prenapučene staze!

Kretanje preko sipara, po snijegu, ledu, bljuzgi i blatu zahtijeva povećan oprez, jer je tlo nestabilno i veoma sklisko, pa se lako može dogoditi pad i poskliznuće niz padinu. Svaki korak mora biti promišljen i stabilan!

U proljeće se javlja opasnost od krpelja koja traje do sredine jeseni. Poslije svakog izleta se otuširaj (korisno za ispiranje znoja i opuštanje mišića) i pritom pogledaj da slučajno nemaš slijepog putnika na tijelu. Imaš li, uhvati ga čistom, plamenom opaljenom pincetom što bliže rilcu i povlačeći olabavi njegov prihvat, a zatim izvuci iz kože tako da nijedan njegov dio ne ostane na tebi. Ako to ne ide, omami ga alkoholom na vati, pa pokušaj ponovno. Za utjehu, većina ih nije zaražena.

Strah od napada životinja mnogo je veći no što bi trebao biti s obzirom na stvarnu opasnost. U kraškim predjelima, gdje ima zmija, nije loše malo više pripaziti gdje stajemo i za što se primamo, međutim nije poznat primjer u povijesti našeg planinarenja da je netko umro od »ugriza« zmije. Neosnovano je velik i strah od medvjeda i vukova. Iako su zabilježeni bliski i vrlo dojmljivi susreti, nije poznat slučaj da su neizazvani napali ljude u planini. Pri susretu sa životinjama treba nadvladati instinktivnu želju za trčanjem i mirno se udaljiti! Treba biti relativno glasan, tako da nas životinje mogu rano uočiti i udaljiti se; sve zdrave životinje su plašljive i povlače se pred čovjekom, osim ako se osjete napadnute, a tek tada uzvraćaju napad. U planini je znatno veća opasnost od napada grabežljivog homosapiensa, no osobna je sigurnost još uvijek veća nego u gradu!

Subjektivne opasnosti

Subjektivne opasnosti nastaju zbog »ljudskog faktora«, krivih procjena i planova, nedovoljne pripremljenosti ili neispravnosti opreme, najčešće kao posljedica nezdravog shvaćanja i precjenjivanja svojih mogućnosti. One se mogu predvidjeti i gotovo sasvim izbjeći.

Prije polaska na izlet racionalno procijeni svoju psihofizičku spremnost i opremljenost. Ako si bolestan ili se ne osjećaš dobro, odustani od odlaska u planinu. Sve potencijalno opasne radnje (ukopčavanje karabinera, pravljenje čvorova i sl.) dobro uvježbaj na neopasnom mjestu. Radnje čini pažljivo i s provjerom.

Čest uzrok opasnosti, koji može biti preduhitren dobrim planom, nepredviđeno je zadržavanje u planini nakon spuštanja mraka. Mrak je posebno neugodan u zimsko doba godine kada su dani kraći i hladniji. Uvijek treba paziti da se do naseljenih mjesta ili prenoćišta stigne za dana!

Razmjerno često se u planini dogodi da zalutamo i izgubimo put ili markaciju. Lutanje se može spriječiti dobrim vođenjem grupe, poznavanjem puta ili znalačkim korištenjem orijentacije. Hodajući planinom stalno treba na karti pratiti gdje se otprilike nalazimo.

Šta kada se desi nesreća u planini?

Kada se opasnost »ostvari«, onda je to nesreća. Srećom, nesreće se događaju rijetko, ali kada se dogode moraš se znati snaći na najbolji mogući način i pomoći sebi i drugima. Ako ima unesrećenih, dužan si im bez oklijevanja u okviru svojih mogućnosti i znanja pružiti pomoć.

Prije nego što panično pokušamo pozvati Gorsku službu spašavanja, ozlijeđenima trebamo sami pružiti prvu pomoć. Najprije pregledaj ozljede unesrećenog i, ako je pri svijesti, pitaj ga što osjeća. Čak i ako sa sobom nemamo sredstava za prvu pomoć, pružanje pomoći ne smije se odgađati već se treba snaći s onime što imamo.

Ako je unesrećeni pri svijesti, treba mu dati zaslađene tekućine. Alkohol se NE smije davati premda tobože »grije«. Naime, on samo prividno zagrijava, a zapravo uzrokuje širenje žila i ohlađivanje tijela. Kad je čovjeku već loše, ne treba ga još omamljivati, jer će mu tada, logično, biti još gore!

Nasreću, postoje anđeli čuvari koji brzo i kvalitetno pomažu stradalima u planini. To su članovi Gorske službe spašavanja (u Sloveniji Gorska reševalna služba, GRS), koja je sastavni dio planinarske organizacije. Osnovni cilj i zadatak GSS-a je spašavanje i pružanje pomoći unesrećenima u planini i na ostalim nepristupačnim terenima. Ge-es-es-ovci moraju biti spretni alpinisti i speleolozi, moraju izvrsno poznavati prvu pomoć i biti u odličnoj fizičkoj spremi, a svoj humani posao obavljaju dobrovoljno i besplatno.

Gorsku službu spašavanja pozivamo kada ne možemo sami pružiti pomoć, ako je potrebno napraviti cjelovitu akciju spašavanja na terenu gdje unesrećenome ne možemo prići ili ga treba transportirati po teškom terenu.

U slučaju da se netko ozbiljno zagubi u planini poduzima se cjelovita potraga.

Kada se obavještava GSS, treba reći svoje ime i prezime, tko je unesrećeni, kakve su ozljede, gdje se nalazi unesrećeni, kakve su vremenske prilike na mjestu nesreće, što je već poduzeto i tko je još obaviješten.

Gorska služba spašavanja može se pozvati preko obavještajnih tačaka u planinama (planinarski domovi s telekomunikacijama), preko policije (122).