Planinarske staze i markacije

Ako želimo sigurno planinariti, u planini se treba kretati isključivo po označenim planinarskim putevima, jer oni služe da se njima sigurno i sa što manje teškoća dođe do određenog cilja. Pješačiti po neoznačenim putovima mogu samo oni koji ih dobro poznaju.

Planinarske putove razvrstavamo u tri kategorije:

  1. lagani – su oni na kojem se ne treba pomagati rukama;
  2. srednje teški – na težim mjestima moramo se pomagati rukama; i
  3. teški put – onaj na kojemu je upotreba ruku neophodna. One puteve, koje za lakše i sigurnije kretanje imaju na kritičnim mjestima ugrađene metalne sajle i klinove, zovemo još i osiguranim putevima. Na takve puteve treba ići samo ako smo spremni za kretanje po njima.

Crveno-bijele oznake zvane markacije na stablima, stijenama, zidovima, ogradama i kolcima uz planinarsku stazu jamče da ona nekuda vodi (ne jamči da vodi baš onamo kamo želiš stići-to jamče putokazi, ali samo ako su ispravno okrenuti). Plavo-bijele markacije označavaju pristupe špiljama i jamama. Na većim plohama markacije imaju oblik kruga: o, a na tankim stablima postavljaju se tri usporedne crte: =. Križanja putova označavaju se znakom X ispod markacije, pedesetak metara prije samog raskrižja, a putokazima, strelicama i savinutim crtama označavaju se skretanja. Oznake se u pravilu postavljaju tako da se stojeći kod jedne može vidjeti sljedeća.

O održavanju markacija i putova brinu se planinarska društva, obično ona koja imaju svoj dom u planini. Nažalost, markacije nakon nekoliko godine izblijede, a putokazi često stradavaju pod vremenskim utjecajima i pod djelovanjem nesavjesnih izletnika i drvosječa. Markiranjem planinarskih puteva bave se planinari markacisti.

Orijentacija u prirodi

Orijentacija je snalaženje na terenu. Spretnost u korištenju orijentacije omogućuje nam relativno sigurno kretanje po nepoznatim predjelima. Da bismo se uopće mogli orijentirati, treba najprije na karti i na terenu odrediti strane svijeta. Kada se okreneš prema sjeveru, jug će biti iza tebe, zapad lijevo, a istok desno. Kartu ćeš usjeveriti tako da se smjer sjevera na njemu poklopi sa smjerom sjevera na terenu. Smjer sjevera na karti pokazuje strelica sa slovom N (eng. north, sjever), a ako te strelice nema, podrazumijeva se da je sjever na karti gore. Ako na karti koju si usjeverio vidiš da tvoj put ide udesno i ti moraš (s)krenuti udesno.

Geografska karta je grafički prikaz određenog terena. Svaka karta ima na sebi naznačeno mjerilo koje služi za očitavanje zračne udaljenosti i olakšava praćenje vlastitog kretanja na karti. Najčešće se koriste planinarske karte mjerila M=1:50000, M=1:25000 i sl. Mjerilo M=1:50000 znači da jedan centimetar na karti obuhvaća 50000 centimetara tj. 500 metara na terenu.

Druga važna značajka karte jesu izohipse. To su crte koje povezuju tačke iste nadmorske visine (u planini ih ne možeš primijetiti, već samo na karti). Tamo gdje su izohipse zgusnute, padina je strmija, a tamo gdje su razmaknute, blaža. Grebenske karte služe za opću predodžbu pružanja istaknutih grebena i razmještaja objekata. One nisu toliko dobre za orijentaciju, upravo stoga što nemaju ucrtane izohipse. Nekad ćeš možda čuti da se netko hvali kako ima specijalku. To ne znači da je djevojka dotičnoga pripadnica specijalne policije, već da ima preciznu kartu malog mjerila.

Postoji više načina za određivanje strana svijeta na terenu, među kojima je svakako najbolja i najpreporučljivija orijentacija pomoću kompasa. Označena magnetska igla kompasa uvijek pokazuje smjer sjevera (ili bi barem trebala). Orijentacija prema suncu moguća je samo ako ima sunca, a bazira se na činjenici da je sunce ujutro na istoku, u podne na jugu i uvečer na zapadu. U orijentaciji s pomoću ručnog sata na kazaljke i sunca smjer sjever-jug određuje se tako da nađemo simetralu kuta između linije 12-6 h i male kazaljke usmjerene prema suncu. Pažnja; u ljetnom računanju vremena Sunce je na jugu kada sat pokazuje 13 sati! U noćnoj orijentaciji cilj je pronaći zvijezdu Sjevernjaču, najlakše pomoću nebeskih medvjeda (Velikog i Malog), ali može i na druge načine. Orijentacija pomoću godova na panjevima, mravinjaka i mahovina nije pouzdana.

Azimut je kut koji smjer promatranog objekta zatvara sa smjerom sjevera. Mjeri se od sjevera u smjeru kretanja kazaljke na satu. Primjerice, azimut zapada je 270°, a jugoistoka 135°. Azimut se najlakše određuje pomoću kompasa, koji također ima podjelu od 360°. Određivanje azimuta koristi nam kada treba najkraćim putem stići do određenog cilja ili za određivanje mjesta gdje se nalazimo. Odredimo li azimut barem triju istaknutih objekata u okolici, možemo i na karti odrediti tri pravca, u čijem se sjecištu mi nalazimo.

Korisne stvarčice za kretanje planinom još su pedometar i kurvimetar. Pedometar mjeri prijeđeni put brojanjem tvojih koraka (udaraca u tlo), a kurvimetrom (nije to što misliš) možemo mjeriti duljine zakrivljenih putova na karti.